U Djevojačkim uspomenama Annie Ernaux vraća se u ljeto 1958. i svoju prvu noć s muškarcem kad je kao osamnaestogodišnja djevojka radila u ljetnoj koloniji. Žuđeno seksualno iskustvo pretvorilo se u traumu koja se duboko upisala u njezino tijelo, i ranu što će gotovo šezdeset godina nakon događaja biti okidačem za pisanje. Annie Ernaux ponire u vlastita sjećanja, služi se fotografijama i pismima kako bi oživjela djevojku koja je bila, njezinu ranjivost i snagu, i zabilježila ključne trenutke njezina sazrijevanja. Djevojačke uspomene intimno i bespoštedno progovaraju o vlastitim izborima a da pritom ne ispuštaju osvijetliti jednu epohu i društvo koje je ženama umjesto žudnje nametnulo sram, umjesto slobode pokoravanje. Nakon romana Godine, Annie Ernaux i ovom knjigom maestralno pokazuje svoje umijeće da osobnu priču pretvori u kolektivnu pripovijest, potvrđujući još jednom svu veličinu svojega književnog djela.